Tag Archives kolumna

Na korak do sna

Neke priče kao da su uvijek na korak do ostvarenja, na korak do sna, negdje između…

S njim se sve uvijek činilo tako lako, tako skladno i divno, kao da zajedno bez i najmanje teškoće možemo sve, s njim je sve bilo baš kako bi trebalo da bude. Kreirali smo zajedno naš predivni svemir u kojem su se pred nama otvarala prostranstva ljubavi i želje, slaganja i zajedništva, podrške i napredovanja. I koliko god uvijek bili bliski, bili tu jedno za drugo, koliko god se činilo da ne može biti drukčije nego da smo zajedno, kao da smo uvijek ostajali na korak do sna. Kao da nas je tek korak dijelio od našeg svijeta, i kao da bismo baš tada napravili pogrešan korak…i ostali opet negdje između…

Haljina: Sisley
Jakna: Mango
Cipele: Bata
Torba: Zara

Ja nosim kofer ljubavi…

za mene ne brini..išao bi tekst te stare pjesme, koja iako mi nema nikakvog značaja, povremeno mi se vrti po glavi dok moj kofer i ja idemo na još jedan zajednički put. Moj kofer je moj vjerni saputnik, ponekad mi se čini da ću uskoro početi nositi ga i na izlazak, tek iz navike, da mi nije neobično kretati se bez njega.

I evo nas danas ponovo na putu, u još jednom gradu kojeg nekako osjećamo svojim, jer kad u nekom gradu imate omiljene restorane, parkove i ulice, kad ste u njemu više nego u onom vlastitom, onom kojeg smatrate svojim domom, zar i taj grad nekako ne postane vaš. Možda volim tako prisvajati gradove i jer se onda osjećam manje lutalicom, jer je tako lakše podnositi to da nikada niste kod kuće, jedne ili druge, jer se onda osjećate manje usamljeno…a možda i jednostavno što lako zavolim gradove, što se vežem za mjesta, što gradim uspomene u njima…

 

Sve u kombinaciji: Zara

Primavera in anticipo

Znate onaj osjećaj kao da je proljeće blizu, osjećate ga u zraku, dan je duži, boje su drukčije, miriše vam na proljeće…taj osjećaj me drži već nekoliko dana i puni me nevjerovatnom energijom, nadom, vjerom, u neke nove početke i prilike..Uhvatim se kako šetam ulicom sa osmijehom, sa sjajem u očima, sa pozitivnim mislima…ove godine, proljeće je uranilo, stiglo je ranije i donijelo mi osmijehe i nadu, u ljubav, u nove početke. Tako ja šetam ulicama pjevušeći Primavera in anticipo, sanjareći otvorenih očiju, maštajući o toplim danima, jednom zagrljaju, novom proljeću i novim šansama za sreću.


Haljina, sandale, torba: Zara, nova kolekcija

We’ll always have Paris

Ne znam hoćemo li više ikada lutati zajedno novim gradovima, tražiti restorančice, oduševljavati se trgovima, ali, uvijek ćemo imati naš Pariz..

Ima nešto u prvim zajedničkim putovanjima, prvim malenim izletima zajedno, prvim lutanjima novim mjestima, držeći se za ruke, meni nešto neopisivo intimno, ispunjavajuće, inspririrajuće. Otkrivate se jedno drugom dok otkrivate novi gradić, daleko ste od svog svakodnevnog okruženja, okrenuti jedno drugom i posvećeni zajedničkim momentima. Kao da svaki momenat potpuno upijate svim svojim čulima, spremni za nove prizore, nove okuse, mirise, osjećaje.

Sjećam se kad smo jednom, sad već davno, šalili se, a zapravo maštali, da se nađemo u jednom malom mjestu na pola puta između nas..šalili smo se, a zapravo mislili, da bi to mjesto nama bilo romantično i divno poput Pariza..tada se nismo ni usuđivali nadati da ćemo jednom zaista se naći zajedno u tom, ili bilo kojem drugom mjestu i da će nam biti baš takvo, romantično, divno, prekrasno.

Mnogo vremena nakon tog zaigranog razgovora našli smo se baš tu, u našem Parizu, prvom mjestu koje smo posjetili zajedno…

Niti jedno od nas prije nije bilo tu, iako je oboma blizu, iako smo oboje prošli pored tog gradića stotinama puta, jednostavno, to nije mjesto koje stavite na svoju listu obaveznih gradića za posjetiti..za oboje je bilo novo, bili smo tu samo da bismo bili zajedno i baš to ga je činilo divnim, samo našim.

Sjećam se da je bilo prohladno i padala je kišica, a mi smo šetali ulicama, zagrljeni, sretni, iznenađujuci se koliko je zapravo slatko to mjesto. Sjećam se, bilo je dosta pusto, kakva su obično mala, neturistička mjesta noću, svi su već se zavukli u svoje domove, a mi smo tražili neki restoran za večericu i nije nam baš polazilo za rukom. Sjećam se da me nosio u naručju kad smo već dugo šetali okolo, jer sam ja naravno bila u nepodnošljivo neudobnim i predivnim cipelicama sa visokim potpeticama..posebnim, kupljenim za izlazak s njim…Uvijek uživam u otkrivanjima novih gradova, pa i onih malenih, lako se oduševljavam svim što vidim i zaljubljujem u nove uličice, a još su ljepša takva lutanja dok vas neko drži za ruku, u svom zagrljaju, ili pak nosi u naručju i zna se jednako tako oduševljavati i uživati u svemu oko sebe, unatoč kiši… Sjećam se kako smo se oduševili šetalištem uz rijeku i razmišljali kako bi bilo divno da ne kiši i da se možemo šetati dugo, dugo u tom miru.

Gradski trgić i pješačka zona sa predivnim malenim zgradama su bili pusti, samo naši, mogli smo uživati u svojim poljupcima i samo svom gradu koliko smo htjeli. Bio je to tako divan osjećaj slobode i osjećaj pripadanja, zajedno..znate onaj momenat kad želite pričati s nekim o toliko toga, riječi teku, sve mu želite reći, čak vam se čini važnim ispričati mu i najmanji detalj, neku sitnicu iz života vaše prijateljice koju on niti ne zna, ali svejedno, želite toliko da se osjeća kao dio vašeg života. U isto vrijeme žao vam je pričati, jer s njim tišina zvuči tako sjajno, uz njega mogli biste čak i samo ćutati s osmijehom na usnama i biti sretni, a oči vam govore sve..

Sjećam se kako smo, nakon dugog traženja i sad već prilično gladni (više on nego ja, to je bio uobičajeni scenario), otkrili da restorančić kojeg tražimo je zatvoren i onda završili u jedinom koji smo pronašli.Bio je to tipični restoran za mala mjesta, recimo tradicionalan, ali nemojte zamišljati neki slatki etno restorančić sa razglednica. Bili su to veliki drveni stolovi, masivne stolice, jednostavni, mesni naravno, menu i neodgovarajuće čaše za crno vino. On je bio sav razočaran što restoran nije bio dovoljno lijep, moderan, classy, i nikako nije shvatao koliko je meni u tom momentu svako mjesto na svijetu bilo očaravajuće, sve dok sam s njim. I sada ponekad pomislim da je njemu, nikad neću shvatiti zašto, bilo nevjerovatno koliko sam ja zaljubljena u njega i koliko sam oduševljena njime i svakim momentom s njim.

Poslije smo posjetili i druge, ljepše gradove zajedno i uvijek jednako uživali u njima i u nama, ali prvo zajedničko putovanje, taj maleni bijeg iz svakodnevnice u naš mali svemir, bio je dovoljan da shvatim da bih s njim išla na kraj svijeta… oboje imamo tu lakoću oduševljavanja sitnicama, onime što je drugima običan prizor, običan moment, čak kliše, a ja baš volim tu našu lakoću, sa njom nam je i to maleno mjesto bilo i ostalo naš Pariz..

Ne znam hoćemo li više ikada lutati zajedno novim gradovima, tražiti restorančice, šetati sretni i zaljubljeni na kiši, oduševljavati se trgovima, ne znam da li ćemo zajedno posjetiti nove gradove, ne znam da li ćemo ikad zajedno šetati onim pravim Parizom, ali, uvijek ćemo imati naš Pariz…

Romantika željezničkih stanica

Dok stojim na željezničkoj stanici i mrznem se dok čekam voz, shvatim koliko me željezničke stanice podsjećaju na njega…kao i aerodromi, kao i toliko toga drugoga, ali željezničke stanice posebno. Iako Centrale u Milanu ovog hladnog februarskog jutra nema baš ništa romantično niti emotivno u sebi, dok gledam masu ljudi koji žure na posao, koji kasne na sastanke jer vozovi kasne, koji se nerviraju jer su vozovi otkazani, meni je i dalje posebna ta romantika željezničkih stanica i vraća mi neke od najdražih mi momenata u životu, njega koji me čeka, koji me čekao nekada…

I sada, već mnogo dana od toga osjećam tu neopisivu sreću momenta u kojem se voz približava željezničkoj stanici, ja stojim već spremna za sići iz voza, znajući da me čeka on, da me čekaju naši dani, samo naš svemir, nestrpljiva da ga vidim i osjetim…neopisiva sreća tog momenta dok se voz zaustavlja i ja čekam da vidim njega na peronu. Znam da već zna i tačno iz kojeg vagona izlazim, i da će me čekati baš tu, da će me uzeti u svoj predivni zagrljaj, podići u svoje ruke, okretati sretno i ljubiti bez prestanka dok mu ja prstima prelazim preko lica, upijajući svaku liniju, kao da ih želim sačuvati pod svojom kožom..face stalker..tako me je zvao baš zbog tih momenata susreta kada moji prsti se ne odvajaju od njegovog lica..nikada nisam imala toliku potrebu da nečije crte sačuvam sa sobom, svaki put kad bih ga vidjela kao da sam negdje duboko u sebi imala strah da je i posljednji i da tada trebam upiti njegove poljupce, njegov glas, njegovu kožu, za svo vrijeme kad neće biti blizu… I dalje kao da na koži osjetim te čvrste zagrljaje kojima bi me obuhvatio kad stignem, te predivne ruke prepune ljubavi koje me čuvaju samo za sebe, poljupce u kojima se nakupilo toliko želje i snova i njegove oči koje mi kažu sve, koje mi kažu koliko sam mu nedostajala…Sjećam se svakog od naših susreta, on me podigne u zagrljaj, kofer samo spustim pored, vrti me oko sebe i ljubi, ljudi gledaju u nas, ali mi ne marimo, imamo jedno drugo, konačno…ništa drugo nije važno…

I dalje čeznem za tim osjećajem, za tom srećom, za njim koji me čeka na željezničkoj stanici…i dalje ga čuvam, duboko u sebi…i sada, ponekad pomislim da će me čekati…