We'll always have Paris

Ne znam hoćemo li više ikada lutati zajedno novim gradovima, tražiti restorančice, oduševljavati se trgovima, ali, uvijek ćemo imati naš Pariz..

Ima nešto u prvim zajedničkim putovanjima, prvim malenim izletima zajedno, prvim lutanjima novim mjestima, držeći se za ruke, meni nešto neopisivo intimno, ispunjavajuće, inspririrajuće. Otkrivate se jedno drugom dok otkrivate novi gradić, daleko ste od svog svakodnevnog okruženja, okrenuti jedno drugom i posvećeni zajedničkim momentima. Kao da svaki momenat potpuno upijate svim svojim čulima, spremni za nove prizore, nove okuse, mirise, osjećaje.

Sjećam se kad smo jednom, sad već davno, šalili se, a zapravo maštali, da se nađemo u jednom malom mjestu na pola puta između nas..šalili smo se, a zapravo mislili, da bi to mjesto nama bilo romantično i divno poput Pariza..tada se nismo ni usuđivali nadati da ćemo jednom zaista se naći zajedno u tom, ili bilo kojem drugom mjestu i da će nam biti baš takvo, romantično, divno, prekrasno.

Mnogo vremena nakon tog zaigranog razgovora našli smo se baš tu, u našem Parizu, prvom mjestu koje smo posjetili zajedno…

Niti jedno od nas prije nije bilo tu, iako je oboma blizu, iako smo oboje prošli pored tog gradića stotinama puta, jednostavno, to nije mjesto koje stavite na svoju listu obaveznih gradića za posjetiti..za oboje je bilo novo, bili smo tu samo da bismo bili zajedno i baš to ga je činilo divnim, samo našim.

Sjećam se da je bilo prohladno i padala je kišica, a mi smo šetali ulicama, zagrljeni, sretni, iznenađujuci se koliko je zapravo slatko to mjesto. Sjećam se, bilo je dosta pusto, kakva su obično mala, neturistička mjesta noću, svi su već se zavukli u svoje domove, a mi smo tražili neki restoran za večericu i nije nam baš polazilo za rukom. Sjećam se da me nosio u naručju kad smo već dugo šetali okolo, jer sam ja naravno bila u nepodnošljivo neudobnim i predivnim cipelicama sa visokim potpeticama..posebnim, kupljenim za izlazak s njim…Uvijek uživam u otkrivanjima novih gradova, pa i onih malenih, lako se oduševljavam svim što vidim i zaljubljujem u nove uličice, a još su ljepša takva lutanja dok vas neko drži za ruku, u svom zagrljaju, ili pak nosi u naručju i zna se jednako tako oduševljavati i uživati u svemu oko sebe, unatoč kiši… Sjećam se kako smo se oduševili šetalištem uz rijeku i razmišljali kako bi bilo divno da ne kiši i da se možemo šetati dugo, dugo u tom miru.

Gradski trgić i pješačka zona sa predivnim malenim zgradama su bili pusti, samo naši, mogli smo uživati u svojim poljupcima i samo svom gradu koliko smo htjeli. Bio je to tako divan osjećaj slobode i osjećaj pripadanja, zajedno..znate onaj momenat kad želite pričati s nekim o toliko toga, riječi teku, sve mu želite reći, čak vam se čini važnim ispričati mu i najmanji detalj, neku sitnicu iz života vaše prijateljice koju on niti ne zna, ali svejedno, želite toliko da se osjeća kao dio vašeg života. U isto vrijeme žao vam je pričati, jer s njim tišina zvuči tako sjajno, uz njega mogli biste čak i samo ćutati s osmijehom na usnama i biti sretni, a oči vam govore sve..

Sjećam se kako smo, nakon dugog traženja i sad već prilično gladni (više on nego ja, to je bio uobičajeni scenario), otkrili da restorančić kojeg tražimo je zatvoren i onda završili u jedinom koji smo pronašli.Bio je to tipični restoran za mala mjesta, recimo tradicionalan, ali nemojte zamišljati neki slatki etno restorančić sa razglednica. Bili su to veliki drveni stolovi, masivne stolice, jednostavni, mesni naravno, menu i neodgovarajuće čaše za crno vino. On je bio sav razočaran što restoran nije bio dovoljno lijep, moderan, classy, i nikako nije shvatao koliko je meni u tom momentu svako mjesto na svijetu bilo očaravajuće, sve dok sam s njim. I sada ponekad pomislim da je njemu, nikad neću shvatiti zašto, bilo nevjerovatno koliko sam ja zaljubljena u njega i koliko sam oduševljena njime i svakim momentom s njim.

Poslije smo posjetili i druge, ljepše gradove zajedno i uvijek jednako uživali u njima i u nama, ali prvo zajedničko putovanje, taj maleni bijeg iz svakodnevnice u naš mali svemir, bio je dovoljan da shvatim da bih s njim išla na kraj svijeta… oboje imamo tu lakoću oduševljavanja sitnicama, onime što je drugima običan prizor, običan moment, čak kliše, a ja baš volim tu našu lakoću, sa njom nam je i to maleno mjesto bilo i ostalo naš Pariz..

Ne znam hoćemo li više ikada lutati zajedno novim gradovima, tražiti restorančice, šetati sretni i zaljubljeni na kiši, oduševljavati se trgovima, ne znam da li ćemo zajedno posjetiti nove gradove, ne znam da li ćemo ikad zajedno šetati onim pravim Parizom, ali, uvijek ćemo imati naš Pariz…

No Comments Yet.

What do you think?

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *